Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na otvaranju izložbe.
– Koje izložbe, dobri čovječe?
– Australopitekusove izložbe. Nadao sam se da ćeš i ti doći. Čak se i on raspitivao za tebe.
– Zar to nije 29. ovog mjeseca?
– Nije. To je ovoga dana ovog mjeseca. Ali, još nije ni počelo. Stigneš doći. Ako ne na govorancije i formalni dio, sigurno ćeš stići na domjenak i neformalno druženje.
– Je li gužva?
– Nepodnošljivo. Znaš da je Australopitekus trenutno slavan pa je ovo glavni događaj. Svi koji drže do sebe su ovdje. Pogotovo što i televizija snima.
– Kak ću onda skužiti gdje si u tom mnoštvu?
– Imat ću novine pod miškom. A možeš me i nazvati pa ću ti se locirati.
Polako sam se spremao na izložbu. Htio sam izbjeći govorancije i formalni dio.
Iznenadio sam se kad sam ušao u galeriju.
Osim konobara, bili su unutra samo Nenad i Nives, Australopitekus i neka cura koja je razgovarala s njim plačući i još jedna.
Nisam uspio sakriti svoje iznenađenje pa sam naglas rekao:
– Iznenađen sam.
Svi su se zbunjeno okrenuli prema meni pa sam shvatio da je potrebno objasniti moje iznenađenje.
– Iznenađen sam da si ti, Nives, tu. Ovo je prvi put da te vidim na nekom događanju otkako si se udala za Pijanog Romana i rodila.
– Roman me natjerao da malo izađem. On je ostao s djecom.
– Eto. Baš sam iznenađen.
– Ja sam mislio da te nešto drugo iznenadilo.
– Što drugo, Nenade?
– Pa to što smo u galeriji, osim konobara, samo mi petoro.
– Fakat! Pa gdje su svi ostali.
– Pitaj Australopitekusa!
– Australopitekuše, gdje su svi ostali?
– Razišli su se.
– To sam shvatio. Zašto su se razišli? Obično je najveća gužva na domjenku.
– Izložba mi se zove NA MOM SU PUTU MUTNE BARUŠTINE. Htio sam, prikazom lokvi i bara, žigosati trenutak u kojemu živimo.
– Pa?
– Učinilo mi se veoma prikladno za domjenak ponuditi žablje krakove.
– Ima logike. Ali ne kužim zašto su se ljudi razbježali.
– Kad su čuli što je na meniju zgadilo im se i otišli su.
– Šokantno.
– Ostala je, osim konobara, samo ova draga uplakana žena kojoj pričam događaje iz svoje mladosti, ova nepoznata gospođa i ono dvoje tvojih.
– Kako to da su oni ostali?
– Pitaj njih. Ja moram ispričati zgodu o ormaru u svojoj spavaćoj sobi dragoj uplakanoj dami.
– Zašto ste vi dvoje ostali? Zar se vama ne gade žabe?
– Mene žabe podsjećaju na mog Romana.
– Fakat. Baš je gadan, krastav i ljigav.
– Tako ga drugi vide. Ali ispod te neugodne vanjštine je plemenito srce, dobra duša i osoba u koju se čovjek može pouzdati.
– A koje je tvoje opravdanje, Nenade?
– Mene žabe podsjećaju na moje učenike.
– I oni su gadni, krastavi i ljigavi?
– Oni su mali punoglavci koji trebaju strpljenja i vremena da bi se razvili u nešto. Nitko na prvi pogled ne bi povezao ono što su na početku i ono što će postati, ali mi koji radimo s njima znamo njihove potencijale te da im treba dati puno ljubavi, strpljenja i vremena da se razvijaju.

Oznake: Nenad, Žabe, Domjenak